put beznađa

ovom blogu je došao kraj.
više neću pisati.
pozdrav

-Savršene crte ostajale su na nečemu tako čvrstome,ali opet krhkom,urezujući korake unutar,osjećajući se sasvim dobro i opušteno u jednom trenutku mi se vratila nekada davno,volim to tako reći iako zapravo nije davno,stara misao......da završim iza,sasvim zarobljena,jedino s ukočenim pogledom...zar bi to stvarno bilo toliko loše?Na trenutak,dsva sam pomislila da možda i ne bi,možda...
-Mrzim onaj osjećaj kada ti netko nešto kaže što ti nesvjesno radiš već dulje vrijeme i time povrijediš osopbe do kojih ti je stalo,a najveća je tragedija da to sam ni ne skontaš da adiš već uporno nastavljaš dalje.Osjećaj poniženja se javio u meni,pomiješan sa osjećajem nemoći.Ali u biti ja imam moć jer sve je to bila moja spontana greška ili bolje rečeno greške koje s vremena na vreme,ponekad češće napravim...Stvarno mislim da bih možda trebala šutjeti neko vrijeme,suzdžati se svojih komentara koje ljudi uglavnom pogršeno protumače,ali zapravo nisam ni sigurna da li su ih pogrešno protumačili?!Kvragu.
-Ako postoji jedna stvar koju ne volim kod ljudi to su predrasude.Ne volim ljude koji ih imaju i zbilja sam se ogradila od toga,ne posjedujem predrasude i već neko vrijeme pokušavam to iskorijeniti kod jedne druge osobe,no tko sam ja da je mijenjam?Nitko,samo jedan običan čovjek sa uvnutom idejom o tome što je dobro a što loše.Uglavnom,to mi baš i ne donosi peviše koristi.Neću reći sad onu glupu rečenicu da me ne razumiju,prije ću reći da ne žele ili da se ne slažu ili možda čak i ne znaju ništa o tome.
Najgore od svega što ja ostavljam dojam da sam osoba onakva kakve ne volim,a to je da imam predrasude prema određenim ljudima iz određenog mjesta.Nemam,ponovit ću to 2 milijuna puta,stvarno nemam i briga me šta drugi misle o tome.Takav je moj stva bio do sada jer sam ja znala da nemam predrasude prema ljudima i znala sam za određenu dozu straha koju posjedujem i zbog koje ispadam takva,ali briga me.........No,ovih dana mi se mota pitanje,pgotovo sada,da li me je stvano briga?Nije ,jer na trenutak jedan mali sitni zamislila sam se i došla do spoznaje da su možda drugi u pravu?Možda i jesam u biti osoba koja ispada nedovoljno dobra kao što netko jednom reče,možda je stvarno tako?I onda,taj prokleti mali trenutak pretvorio se u neš puno veće,nešto što traje i sada.....Ironično je sve to,kada se pogleda malo što ima ispod toga,mrzim to...Dotaknuti i promijeniti...Teško,lakše je sačekati izvjesno kratko vrijeme i onda otići...da otići.......ali jednoga dana više neću imati kamo.......možda ću onda shvatiti pravu istinu...možda ću se vratiti onome sa početka posta......možda.......

Teško je nježnim rukama
uhvatiti tešku kapiju crne boje,
hladnih motiva,iskovanu nekada davno
i pokušati otvoriti svjetlosti
ono što se krije...
Teško je između tih rešetki
vidjeti tvoje oči kako pune nade
gledaju u moje,
teško je povjerovati u taj čudan osjećaj
koji struji mojim tijelom
tjerajući ga da osjeća
ono što je odavno zakopano,
teško mi je
osjećatii se toliko zarobljenom
kada si mi tako blizu...
Pitam se da li je ovo nekaka
urota koju su
mi skovali moja prošlost i sadašnjost?
Dodirivati te,održati onu
nametnutu masku na licu
dok u unutrašnjosti gorim,ali nikada ne spustiti pogled prema zemlji i dopustiti izdajnicama da pokažu bljesak minulog vremena i osjećaja...


-btw. možda ovo nije ono što ste očekivali a to je nešto optimistično,ali mi ovih dana jednostavno ne ide pisanje nekakvih optimističnih postova iako sam ja zapravo jedna vrlo optimistična osoba :-).što drugo reći nego ništa nije kao što se čini...

Između stabala hodati polako
prstima lagano dodirivati njihovu hladnu koru
gledati ih potpuno nepomične
ne dopustiti da uhvate dušu
između svojih isprepletenih mreža
koje čekaju,mirno i spokojno čekaju....

Ako između pronađeš malo mjestašce,
sagneš se,usnama dotakneš hladnu zemlju
i zbilja osjetiš,pokaži koliko nevidljive snage imaš u sebi
nemoj plakati,past će,ali neće ostati,ne želim da ostanu
Naglo se uspravi,pogledom prijeđi preko nje još samo jedanput
a ona pobjegni ne osvrćući se,uvijek će biti tu,
jednom sagrađene nikad srušene,prazne iznutra,ali čvrste izvana,
samo pobjegni i nikada se više nemoj osvrnuti...
Tvoj usne grijat će posljednji put i možda,možda će jednom,
samo na jedan mali trenutak zaživjeti,ali tvoje sjećanje više neće postojati....

Nekada su postojale stepenice koje su mi bile blizu,svaki put kada bih malo bolje otvorila oči ugledala bi ih i znala bih što bi me čekalo ako smognem hrabrosti i počnem se penjati po njima,ali ipak su mi te stepenice bile suviše daleko,duboko u meni postojao je neki strah od nečega tako velikog i stranog.Sve do određenog trenutka bilo je lijepo zaobilaziti ih,ignorirati u potpunosti,hodati po ravnom tlu gdje je sve sigurno,predodređeno i sasvim jasno,gdje su oni koji su uvijek tu,ali jebemu te stepenice su ipak prepoznale nešto što čuči duboko u meni i znale su da se tome neću moći odhrvati,da ću krenuti tim stopama samo je pitanje vremena.Dosta dugo nije postojalo ništa osim sigurnog polja i tamo je bilo tako lijepo,ali kada je polje počelo pokazivati sve svoje strane,stepenice su bile tu,nagon je bio jači i u tren oka uspinjala sam se sve više.Prema čemu?Nisam znala.Nisam znala da li je to dobro ili loše,da li donosi smrt ili život?U početku je to bilo tako zanimljivo,novo,pozitivnom,ali s vremenom postalo je teško,trebalo mi je malo odmora i u početku bilo je lako vratiti se dolje,na polje i praviti se da se ništa ne događa,osjetiti njezin zagrljaj i sigurnost,međusobno povjerenje,sreća je opet bila tu,ali i stepenice su.Jednom sam se okliznula i pala tako jako da sam mislila da se nikada više neću ustati.Nitko mi i nije pružao ruku,ono polje je odjednom postalo crno,kao nakon požara i koliko god je vode teklo s mojih obraza polje je i dalje bilo crno.S vremenom,polakoiako sam mislila da sanjam postajalo je drugačije,oporavljalo se i nakon dugo vremena bilo e opet onakvo kao na početku.A stepenice?Bile su tu,vrebale su,ništa ih nije moglo uništiti,ali ovaj put mi nisu značile ništa osim što su podsjećale na požar i na ono što ubija,a mislila sam nikada se više neće ponoviti,taj zagrljaj je tako lijep,nikada više bez njega.Stepenice su zarasle,sve je opet bilo vrlo idilično,sve do jednoga trenutka kada se opet ukazala prilika za uspinjajne i ja sam ovaj put opreznije,ali sigurno prihvatila to,polako sam se uspinjala sve više.Prema dobrom ili lošem?Nisam znala.Sada mislim da je dobro,ali na trenutke mi se učini loše,nemoguće teško,ali ja sam još uvijek tamo.Znam da je povratak na polje nemoguć,ne na onakvo kakvo je bilo,više nikada.Zagrljaj?Je li izbljedio?Nije više kao nekada,možda s vremenom i izgubi se negdje na putu,ali povratka više nema.Prvi korak na prvu stepenicu promijenio je sve.Da li žalim?Ne.NIkada i neću.Ne znam što me čeka tamo gore,nitko ne zna,vrijeme će dati odgovor...
Vjerujem da će malo tko ili možda nitko shvatiti što tu što predstavlja,ali nije bitno,ovo ionako nije moglo ispasti drugačije,barem ne zasada.Zašto je to pisano upravo sada?Zato što,na trenutak se uhvatim kako sjedima na polju,pognute glave i pitam se što li me čeka tamo gore?Hoću li opet preživjeti požar ili ću ovaj puta i izgorjeti u njemu?Vrijeme prolazi...

Ne mogu a da se ne zapitam da li je ovo samo trenutak slabosti ili početak kraja?
Priznajem,bojim se odgovora...

Mislim da ne poznajem niti jednu osobu koja se uživotu barem jedanput nije razočarala u nekoga,uključujući i mene.Gadan je to osjećaj,ljudi se pokažu onakvima za kakve ste mislili da nikada neće biti,možda ste vi pogriješili u očekivanjima ili se ta osoba promijenila ili je možda zapravo uvijek i bila takva ali vi to niste vidjeli od iluzije koju ste sebi stvorili o dotičnoj.Ljudi nas mogu na jako puno načina razočarati.Nisam pesimist,ali na neki način znam da će se to dogoditi i od osoba za koje to najmanje očekujem i nije da se ja plašim toga,to je nekako sastavni dio života.Ne bi bilo dobro da su svi onakvi kavim ih zamišljamo i da je sve uvijek u najboljem, redu.Nekada se nisam znala dobro nositi s time osjećajem koji se stvori u meni kada me netko jako povrijedi i razočara,ali sada znam ali ima nešto na što se nikako neću naviknuti i što mi je najstrašnije a to je činjenica da sam ja nekoga razočarala.To mi se već dogodilo i osjećaj nije bio nimalo ugodan.Bilo mi je užasno krivo,ali stvar mnisam mogla više popraviti.Ponekad znam da ću razočarati nekoga određenim postupkom,ali se ne osvrćem jer nekima treba otvoriti oči,razbiti tu lažnu sliku stvorenu o meni ili o nečemu drugome jer strašno ne volim kada ljudi žele manipulirati mnome ili kada mi nameću nešto svoje.Jesam tvrdoglava,ali ipak saslušam i druge,ako je njihov način bolji prihvatim ga,ali ako nije onda ga neću i ne želim prihvatiti i to mi je nekako normalno,sad što to neki ne mogu prihvatiti je druga priča.Najgore mi je kada nekoga razočaram i to napravim totalno nesvjesno ni ne znajući kako će to ta osoba doživjeti,što ću joj pri tome napraviti.Baš zato što znam kako je kada te netko razočara,ne želim da ljudi taj isti osjećaj osjete zbog mene,ali svjesna sam da ću razočaravati ljude,svjesno i nesvjesno koliko god se ja trudila da se to ne dogodi ipak će se dogoditi.Ponekad će mi biti žao, a ponekad i ne.Ovih dana mnogo razmišljam o jednoj stvari koja je meni važna i koju radim po svome iako znam da se određene osobe jako protive tome i možda su se na neki način razočarale zbog moga izbora,ali znam da nisu u pravu i možda je to dobro,neka se razbije ta lažna slika koju imaju o meni,ja nisam takva i neću nikada ni postati.Žao mi je ako pri tome moram nekoga povrijediti,ali opet zar nije licemjerno biti ono što drugi očekuju a duboko u tebi ne postoji?Ok,možda sam malo skrenula u neku drugu temu,ali poanta je u tome da mrzim kada se ljudi razočaraju u mene i radije bih da oni mene razočaraju nego ja njih.Nije to težnja za savršenstvom nego biranje manjeg zla,stvar je sebičen prirode ili nečeg sličnog.Ma svjededno,ovih zadnjih par rečenica je bzvz ali to inoako nije bitno.Razočaranja su sastavni dio života i na neki blesavi način to je i dobro.

Jako ne volim ljude koji jedno rade,a drugo govore,zato se na neki način uvijek i pozivam na onu "Res,non verba!"
Danas sam,nažalost,skontala da je jedna osoba iz moje jako bliske blizine upravo takva.Uputila mi je jednu rečenicu koju nije trebala.Ja jako ne volim kada se ljudi prosuđuju prema izgledu,ali jako to ne volim i ljude koji to rade smatram jadnima i površnima jer što je zapravo izgled?Ja ne kažem da nam on ne može reći ponešto o osobi,može,ali ja ne mislim na ono stil oblačenja ili da li je netko neuredan ili nije i slično već na onaj izgled koji smo dobili rođenjem.On je već bio određen,na izgled možemo utjecati ali malim dijelom,dok osobnost i pamet smatram najvažnijima kod ljudi i to mi je uvijek na prvome mjestu jer iako izgled upotpunjuje ukupni dojam o čovjeku,nakon nekog vremena on postaje samo oklop onoga što se nalazi unutar.A samim time što je izgled određen,a svoju unutrašnjost moramo sami graditi i oko nje se stvarno moramo truditi izgled mi postaje sporedan iako je nažalost jako bitan za prvi dojam.Ljudi se čude kada me ponekad nazovu ljepotice a ja na to poludim.Ne smatram sebe nekom ljepoticom i ne volim kada me tako zovu jer to je opet ono izgled i samo izgled.Ok,ako netko nekog i prosudi prema izgledu u prvi ruku ok,ali ako mu ne pruži priliku da se dokaže na neki drugi način onda to stvarno nije fer i jako je glupavo.Ta osoba,koja je izustila onu kobnu rečenicu mi je uvijek govorila da je bitno ono u glavi a ne ono izvan dok je sada,kada se radi o jednoj određenoj osobi sasvim druga priča i odjednom izgled postaje jako bitan.Ja sam svesna da se u ovome slučaju ne radi o tome i izgled ma kakav god on zgodan ili ne bio je samo varka za nešto mnogo dublje,možda jednoga dana i napišem detaljnije o svemu tome,ali kad se već spominjao izgled navelo me na razmišljanje takvo ljudsko razmišljanje.Zapravo,takvo me razmišljanje ne iznenađuje jer sam svjesna da većina ljudi tako razmišlja,ali da je ta osoba takvo nešto rekla,to me je šokiralo.Izašla sam van,što prije da se sklonim iz tog okruženja i neko vrijeme sam tako hodala,a zapravo nisam znala gdje sada da odem,tisuću misli mi se motalo po glavi.Ja ne razmišljam tako kao oni,ja znam što je meni bitno a što nije i zašto to neki ne mogu prihvatiti?Zapravo me to ljuti,taj plitki način razmišljanja.
Ja volim,i ne dirajte mi onoga koga volim,vi koji ne vidite dalje od svoje proklete prošlosti i pronaći će te bilo koji razlog i opravdanje za svoj zločin.Samo se pitam,zašto moram ja odslužiti vašu kaznu za vaš zločin???!!!

Spotaknuti se i pasti,na dobro poznati osjećaj,jednom prođen,ali nikada savladan.Tako je lijepo zatvoriti oči i znati da se nalazi oko tebe,znati koliko je zapravo hladno oko tebe,a opet,ispod mekih kapaka se krije tolika toplina,kao da goriš,polako,u isti tren te oživljava i uništava,ne mžeš dotaknuti,ali je ipak toliko blizu...Ležati tako potpuno sam,vidjeti ono što želiš biti,vidjeti ono što želiš vidjeti,na tijelu osjećati sitne ubode koji neprimjetno ostavljaju ožiljke,ali nije važno,jednostavno biti toliko sam...Unatoč ogromnoj boli nasmiješiti se dalekosežnm simbolu na vrhu,čuti njegov prodoran krik,udahnuti hrabrost,sve trenutke prekriti prstima,ne bježati,umornim pogledom tražiti........i ugledati tebe

Ovih dana se osjećam vrlo kaotično.U tako nečemu malome kao što je trenutak promijeni mi se milijun raspoloženja,od onih dobrih do onih loših.Čudni dani.Nisam u depresiji,ali danas i jučer je bilo nekih trenutaka kada valjda nije bilo tužnije i usamljenije osobe od mene i nije to zbog blagdana kada usput svi mi moramo biti sretni a pola toga je umjetno itd već ne znam zašto,u tim trenutcima mi se činilo da zapravo ništa nemam i da svi nanneki način idu po svome putu sasvim isguno,a ja još ni ne znam koji mi je put a kamoli da idem njime.ma svašta nešta mi se motalo po glavi,zato i nisam pisala jer počnem nešto pisati i dok dovršim post raspoloženje mi se promijeni i sve ovo što sam napisala postane bezvrijedno i onda ništa,biši to i opet ništa od posta.A opet ova dva dana je bilo trenutaka kada sam bila jako sretna.Jučer sam bila u određenim trenutcima vlo sretna iako sam mogla nabrojati barem pet razloga zašto sam nesretna a niti jedan zašto sam sretna ja sam opet bila sretna.Jednostavno ne dam da me to loše raspoloženje u cijelosti zauzme.Ovi praznici do sada su bili ok,ništa sad posebno nešto se nije dogodilo,ali su ok.Često se kaže kako malo čovjeku treba da bude sretan a kako mu često baš to malo nedostaje.Ne znam da li se baš tako kaže,ali nešto slično.Ma kvragu,šta je sreća zapravo?To barem za mene nema definiciju jer ja znam na razne načine biti sretna i to je nešto toliko nedefinirano i čudno...U isti tren mogu biti i sretna i nesretna.Malo čudno,ali je moguće.To bi bilo sve od posta za večeras...razlozi nisu bitni.....

Tako mirno i spokojno polako klize jedan pored drugoga ćuteći mirno i zabrinuto sa hladnim smiješkom na licu zadubljeni svatko u svoje misli...Iznad njih pogledi u visine,daleko nedostižne,svjetlost što prelama svaki tračak energije pretvarajući i ono malo boje što postoji u nešto bezbojno,nalik crnini poslije tuge...Lagano noseći sitnice koje su nekada značile održanje,padale su između njih a oni su samo prelazili preko njih i ne gledajući raznosili ih po pločnicima,razdvajali i ono malo iluzije što je ostalo...Sada,obavijeni u ćuteći strah,bez želje za nadanjem,spotiču se sve više i svaki put sve je manje i manje želje za bijegom...Ostati...Pa makar to značilo i uništenje....

Ajoj,al je ovaj blog smiješno mjesto.Ljudi se znaju toliko uživiti u to pisanje i stvoriti si neki totalno čudan svijet u glavi i onda je samo pitanje vremena kada će skontati da to baš i nije tako super kako izgleda.Ne znam,ali danas mi je to vrlo smiješno.Za jedan od mojih prijašnjih blogova i ja sam se tako reći bila vezala i bio mi je osobito drag,ali to je samo blog.Ovaj je opet sasvim drugačiji jer pišem za sebe,mislim uglavnom neke gluposti ili nešto što drugima ponekad izgleda bzvz ali meni je bitno,a zašto uopće nije važno.Nekako je totalno oputeno.Glupo mi je kada se ljudi nerviraju zbog komentara.Mislim to je samo nečije mišljenje koje je u tom trenutku napisano.Pogotovo ako je komentar kritika napisanog.Ajoj,to je onda prava drama.Ne kažem da je tako na svakom blogu,ali ima par koje sam vidjela i kojima sam se jako smijala.Ponavljam nisam zlobna kao što se možda čini,ali neki stvarno pregrubo shvaćaju nešto što se ne slaže s njihovim napisanim riječima.Ili mi je još bolje ostavljanje komentara zbog komentara.He,he,glupavo.Ja ne ostavljam komentare u zadnje vrijeme skoro nikome jer ne čitam baš tuđe blogove jer ne stignem a i nađe se pokoji drugi razlog.Ok,nisam o tome
mislila pisati već o nečemu dugome.
Pošto ovih dana jako puno razmišljam o pismima I imam neodoljivu želju da pišem pisma,počela sam razmišljati kada sam ja ustvari napisala prvo pismo I tko je meni napisao prvo pismo?Zapravo se ne sjećam ni jednog ni drugog.Prva pisma sam počela pisati kada sam imala 7 ili 8 godina I to sam pisala svojoj sestrični I isma su uglavnom bila puna cteža a sadržaj je bio tipa kako si ti?šta radiš?ja sam dobro.mama kuva ručak,tata čita novine,mačke spavaju,pas laje I slično tome,ali onda mi je to bilo super zanimljivo.Onda negdje u petom I šestom razredu osnovne dobijala sam malka ljubavna pismaca od dečkiju iz razreda,ja sam se dopisivala s prijateljima koji su se odselili I tako.Sa četrneast godina sam pisala I primala neka recimo ozbiljnija pisma od osobe koja hmmmdanas je se ni ne volim sjetiti,ali onda je to tako bilo.žao mi je što nemam niti jedno pismo od te osobe sačuvano jer bih danas totalno drugačije shvaćala ta pisma nego što sam onda,ali nema veze.Nakon tih pisama prošlo je par godina kada nisam nikome pisala,jednostavno nije me to više zanimalo I nisam imala potrebu za time.Bilo je par osoba kojima sam slala mailove,ali pismo ono pravo pravcato nisam nikome pisala.I onda stvori se jedna osoba I napiše mi pismo.Obradovala sam se tome ko malo dijete.I onda dobijem još jedno pismo I onda mi se ponovno javi želja da I ja nekog obradujem pismom.Bilo je nekoliko pokušaja da napišem pismo,ali svako je nakon što sam ga po završetku pročitala zavšilo u smeću.Onda mi je jednom bilo dosta,napisala sam pismo u trenutku,bez ponovnog čitanja I dala je osobi kojoj je bilo namijenjeno.Da sam ja znala da je to prvo pismo koje je dobio od nekoga napisala bih ga puno bolje,to sam mislila,ali istina je drugačija.Sigurno ne bih,nego ga nikada ne bih ni napisala.Nisam prefekcionist,ali neke stvari smatram da bi tebale biti što bolje ako ne I savršene,ali opet volim one sitne pogreške koje daju nekakvu osobnost.Sad će ovo zvučati glupo ali volim ljude s greškom.He,he.Glupavo zvuči,ali nema veze.
…Smatram da sve što se dodgodilo jednom davno,volim to tako reći iako I nje bilo baš davno ostavlja velike tragove prošlosti.S vremenom se valjda ti tragovi izbrišu,prekrije ih milijun sitnica s vremenom koje prolazi,ali neki tragovi su previše duboki da bi mogli biti izbrisani…

Ok,ovaj dio posta je namjenjen nekome tako da ako je malo nerazumljiv to tako treba…

Što se tiče nje,kada si mi je pokazao,malo sam se začudila zbog njezina izgleda jer nisam mislila da tako izgleda,ali zapavo u svemu tome to nije uopće bilo važno.U tim trenutcima osjetila sam se vrlo glupavo I na neki način suvišnom.Cijelim tijelom mi je prolazio osjećaj nelagode.Znam, da nisam imala nikakvo pravo na takav osjećaj jer ti nisi ništa napravio,ali nisam si mogla pomoći.Ne znam,odjednom si mi postao drugačiji,negativno drugačiji.Svašta mi se motalo po glavi I imala sam jednu želju,da nisam tu,da sam negdje drugdje.Sjetila sam osobe koju najmanje volim na ovome svijetu I gledala sam u tebe I nesvjesno sam stvorila nekakvu sličnost između vas dvoje.Mrzim to.Ne mogu ti to baš posve jasno objasniti,ne bih htjela da pogrešno shvatiš,ne zamjeram ti ja ništa,cijenim što si bio iskren,ali malo me iznenadila sopstvena rekacija na sve to jer nisam mislila da će biti takva.Gledajući nju stvorilo mi se milijardu pomisli u glavi,što si ti mislio o njoj I to je u meni stvorilo hrpu nedefiniranih osjećaja s kojima se nisam nikada prije susrela.Oprosti na onakvoj pomalo glupavoj I meni nesvojstvenoj (barem sam tako mislila do tada) rekaciji.Ne brini se,to je bilo samo trenutačno.Bilo mi je lijepo s tobom I to ništa neće pokvariti.Tek toliko.

Mnogo toga se lomilo ovih dana u meni.Bezbroj pitanja na koje nije bilo odgovora,tj. bilo ih je,ali ne i onih koje sam ja htjela ili mogla prihvatiti,bezizlazna situacija u kojoj se nalazim već podosta vremena i koja,čini se nikada neće ni završiti osim konačnim raskidom veze sa onim suprotnim.To je tužno, možda čak bolje reći jadno.Birati između ljudi koje voliš i koje tebe vole i čovjeka kojeg voliš i koji tebe voli?Vrlo je nepoštena odluka stavljena pred moj život koji možda ni nije bio toliko dovoljno dugačak da neke stvari protumači na pravi način,ali je ipak proživio svašta,vidio i osjetio ljude raznih karaktera,njihove riječi i djela...Možda još uvijek ne prihvaćam činjenicu da onaj idelani sklad koji je dostupan većini ljudi nije dostupan,čak štoviše zabranjen je meni iz razloga na koje nisam nikako mogla utjecati.Možda još uvijek ne prihvaćam činjenicu da sam se još prije skoro dvije godine na neki način odvojila od ljudi koji se brinu za mene,odvojila na neki sasvijm nevidljivi način u sadašnjosti,ali jako bitan za moju budućnost koja koji god stranu izabrala ne može biti više ista kao što je bila prije dvije godine.Tko bi onda znao da će se tako nešto dogoditi,ali dogodilo se i koliko god ja nesretna bila zbog nepravednosti toliko sam sretna da se ipak dogodilo.Neki neće nikada doživjeti ovakve osjećaje koji su stvoreni u meni.
Moj trenutni život može se reći da je na neki način već određen,uglavnom jednoličan osim malih povremenih odstupanja koja su mi potrebna i koja mi neopisivo mnogo znače.Život u ovom mjestu je vrlo statičan i jednoličan,zapravo može jako lako da nagriza mozag onoga tko je željan neke dinamike,zbivanja,a pogotovo novih ljudi.Heh,oni su ovdje misaona imenica.Usprkos svemu tome čini mi se da ja to podnosim na neki način malo bolje od nekih drugih ljudi.Cijeli svoj život živim u ovome mjestu,nekada i nije bilo ovako mrtvo kao što je sada,ali na neki način nije da se čovjek navikne na takav život već ni ne očekuje nešto spektakularno.Zapravo volim ovaj krajolik i ovo mjesto u kojem živim,ali ne volim ljude,nekako su u najmanju ruku čudni i dvolični.Ne pravim se ja sad izrodom i nečim posebnim,ali činjenica je da sam u svom sopstvenom mjestu više autsajder nego domaćin.Nije da mi to smeta.Čeka me još dvije godine života ovdje koje ću provesti onako kako ih sama učinim,mogu se svesti na preživljavanje i čekanje da vrijeme odlaska a opet mogu nešto lijepo i iz toga izvući.Nakon te dvije godine,otići ću na neko ajde recimo osamostaljivanje,daleko od roditeljskog doma i to me veseli.Ne smatram moje roditelje lošim ljudima i znam da ja ne odlazim tamo na partijanje i opijanje već me čekaju obaveze,ali čeka me i neki potpuno drugačiji život,dinamičniji,nepoznati ljudi i mjesta,ljudi koji neće imati već stečene dojmove o meni već će ih tek sticati kako me budu upoznavali.Mislila sam da ću dolaziti kući samo zbog roditelja,životinja koje obožavam i glupo je reći krajolika,ali na neki načion tako jeste,ali onda se pojavila jedna osoba u mome životu koja će mi otežati taj odlazak,tj. privlačit će me nazad u ovo mjesto.
Neki dan sam,valjda prošli tjedan kao i obično išla na stanicu poslije škole.Inače svi idu na kolodvor pa je stanica uglavnom poluprazna ili su na njoj oni standardni ljudi poput mene a to su obavezno neke dvije-tri babe koje u jako puno vrećica vuku sve i svašta i očekuju da se svi bacaju samo da im pomognu,poneka žena,ponekad bude jedan policajac i obavezno jedan ljubavni par koji se ljubaka i onda naravno ona dramska scena pri odlasku jednog od njih.Ok,nisam zlobna,znam kako je to kada ti netko nedostaje,ali kad ih gledam svaki dan onda već znam napamet scene koje će se odigrati no neka,neka se ljudi vole,ja sam za ljubav.I da,stojim ja na stanici kao i inače,gledam okolo u pokojeg prolaznika i kuće i zapne mi za oko jedan auto koji dolazi.Auto nije bio ništa posebno,neki stari,skoroa pa da se ne raspadne,unutra neki čovjek i žena oko 45-50 god,ja bih tako rekla.Čovjek stane ispred kuće,izađe iz auta,otvori gepek i izvadi invalidska kolica,zatim otvori škripeća vrata auta i u naručju izvadi svoju ženu te ju položi u kolica,zatim otvori kapiju,sjedne u auto i odveze se u garažu.Za to vijeme ta žena,po onom drndavom totoaru dođe u kolicima do kapije i do pola zatvori jedna vrata.Naravno dotle dođe njen muž,zatvori do kraja ta vrata zatim i druga,poljubi ženu te ju odgura do kuće,uđu unutra i vrata se zatvore.Ok,ovo možda nije neka posebna scena,ali meni se dojmila,pogotovo gesta te žene koja je zatvarala ta vrata.Realno gledajući nije mu pomogla jer to što je napravila mogao je i on s lakoćom i na neki način i je napravio,ali ona se požurila da mu pomogne i da se osjeća korisnom.I samo to njegovo ponašanje prema njoj.Ne znam ja opisati baš na pravi način što mi je u tim trenutcima prolazilo glavom,barem ne mogu trenutno,ali ta mi se scena duboko urezala u pamćenje.Inače,nemam baš puno kontakta s invalidnim osobama,zapravo moj kum, je takav ali njega znam odmalena i to mi je na neki način «normalno».Prije godinu dana prvi put sam se susrela s osobom koja je invalid,bila je u kolicima,ali i imala je neki mentalni invaliditet.Nije da je bila zaostala,ali imala je neku govonu manu.To je bila jedna djevojka od 22 godine.Uvijek sam mislila da ću se pogubiti kada sretnem takvu osobu,ali nisam.Ja sam sjedila spomeniku i ona je došla do mene i počela razgovorati sa mnom i malo mi je bilo neugodno što je nisam baš sve razumjela,ali ja sam se prema njoj poašala kao prema normalnoj osobi i to se njoj svidjelo što mi je naknadno i rekla.Ne znam zašto to sada pišem,nisam ufurana u neko tužno i depresivno stanje,zapravo trenutno se osjećam na neki čudan način sretnom i zadovoljnom.Nisam osoba koje se drži onih loših stvari i koja dopušta da joj problemi i nesreća zasjenjuje i baca iza ugla one dobre stvari koje postoje i ono zbog čega se može osjećati sretnom bez obzira koliko to malo bilo.Sigurna sam da svi od nas imaju tako nešto,iako i ja znam zamračiti i to jako,ne znam,s vemenom a i s iskustvom naučila sam se nositi s time.A također postoje osobe koje zaslužuju da zbog njih budem sretna jer su neponovljive...
«It can´t rain all the time»

Danas su postovi uglavnom o Gotovini i o tome,ali ja neću o tome jer me boli briga za to a i sa svojim godinama,a i (ne)znanjem o cijelom tom slučaju (mediji su moćna stvar)ne osjećam se kompetentnom uopće da o tome iznosim neko mišljenje i stavove koje imam,ali ne želim o takvim stvarima,pogotovo ne na blogu.Naravno da se danas u školi povela priča o svemu tome,o nacionalnostima,zločinima i slično i čim su počeli o tome sjetila sam se što mi je ljetos jedan prijatelj ekao kako je bolje pustiti druge da govore jer odmah vidiš s kime imaš posla,a sam se ne odaš.Danas mi se to učinilo najpamenije pa je tako i bilo.Hmmm,čudna je ovo sredina u kojoj živim,mislim kad zbrojim njihova razmišljanja s obzirom na godine i na njihove roditelje,to me nekako i ne čudi,ali opet...Ok,ne prodajem se pod foru da sam starije,zrelija pametnija itd.,ali neki su stvarno na krivm putu,ali uvijek će postojati takvi pojedinici no neću o tome.
Večeras,dok sam se vraćala kući,pogledala sam u nebo i u zvijezde,to obično uvijek radim kada sam navečer vani i sjetila sam se one "čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda...".Heh,u toe sam se trenutku osjećala jako malenom.Ne mislim da sam takvog karaktera,tj. da sam učinila nešto loše,ali u tim trenutcima zbilja sam se učinila malenom,jer na neki način trebam pevladati nešto ogromno i to trebam napraviti sama jer mi nitko drugi ne može pomoći,a ne znam.Znam da ću uspjeti,ali nekako mi se sve odjednom učinilo dalekim.U najtežim trenutcima neće biti pored mene onaj kojeg ću trebati,ali mislim da se isplati sve to.Ponekad imam želju da razgovaram s nekim tko me ne poznaje,tko neće samo reći mam bit će sve u redu,to je ispravno i slične šeme već tko će mi reći istinu u oči bez obzira na to kakva ona bila.Ali nitko mi zapravo ne može eći što bih trebala napraviti u ovakvoj situaciji osim mene.Prije sam mnogo sumnjala u svoje postupke i u sebe,sada više ne radim to u tolikoj mjeri,ali opet,ponekad se rastužim.Znam da se možda ovaj post čini nerazumljivim jer ne pišem točno o čemu se radi,alio sada trenutno to nije potrebno.Vjeujem da ću jednoga dana napisati,sve,kako je počelo i koliku je zapravo cijenu sve to imalo,ali cijena uopće nije bitna,ja ću je platiti kolika god bila jer ono što ću nadam se jednoga dana imati je neprocijenjivo...
Jednoga dana kada se ove granice izbrišu...
Jednoga dana...

Voljela bih da si sada bio uz mene...
Da sam mogla vidjeti i osjetiti tvoj topli dah na ovome hladnom zraku...
Čini se da mi nedostaješ...

Ok,ovo će biti neki zbrkan post.Mislim i ja se trenutno na sličan način osjećam,ali valjda će biti bolji od onog jučer kojeg sam napisala ali nisam stavila na blog.(pisala sam o lopočima na metaforički način,pa kog bi to uopće znaimalo a i bilo je jako blesavo).Ok moje trenutno stanje je hm...čudno.Malo sam na neki način ljuta jer dopustim da me iživciraju neke činjenice,ok nisu me iživcirale nego su ostavile nekakvu neželjenu rekaciju na mene,ali ipak imam neki glupavi smješak na licu jer sam zadovoljna u globalu sa svime.Ma život mi je tak-tak,nekako promjenjiv,tj. okolnosti se mijenjaju,moj život ne baš direktno već indirektno,al dobro,ovo je ionako samo prijelazno razdoblje.Žalosno,ali svjesna sam da podsvjesno ipak na takav načn razmišljam.Ma to je samo zbog zime,iako je danas pravi proljetni dan.Pitanje je samo vremena....
Teško je ljude uvjeriti u neke stvari kada oni sami sumnjnaju u istinitosti tvrdnje.Možda je čak i uzaludno?Ma nije.
Ma znate šta,ne da mi se psati ovaj glupi post,pozdravljam vas i pisat ću nekom drugom (i možda boljom iako ne mora biti) prilikom,sad je stvarno sve čudno...

Danas sam bila možda najživčanija osoba na svijetu.I ne samo danas,i prije neki dan,ali to je bilo nešto sitno i nije bilo ne znam ti šta,ali danas?!Bože sačuvaj.Inače nije se desilo ništa posebno,ali mene je skoro sve uspjelo izbaciti iz takta.Ujutro se probudila i odmah se sjetila sna kojeg sam sanjala.Mrzim kada sanjam osobe s kojima se ne mogu suočiti,tj. koje me proganjaju zbog nekih pogrešaka iz prošlosti i onda ih sanjam tako jasno i živo,kao da se opet događa.Mislila sam da sam zaboravila kako izgleda,ali zahvaljujući snovima očito nikada neću.Onda nakon tog sna sanjam jednu jako dragu osobu koja me muči s nekim neriješivim pitanjima koja mene osobno muče jako dugo i slične nebuloze....Kad sam se sjetila šta danas imam u školi skontala da je bolje da ne odem na prvi sat jer ću dobiti komad,i onda uzela neke papire koje sam ionako trebala odnjeti u centar za socijalni rad i rekoh to ću obaviti prvi sat pa imam izgovor zašto nisam u školi.Prvo sam otišla tamo,pa sam morala naći jednu žensku,ali naravno zaboravila sam joj ime pa se to malo odužilo,ali našla sam je.Došla do nje,predala joj te papire i onda je ona skontala da sam ja sestrična od toga i toga i onda se osmjehnula i značajno me odmejrila.Bože moj,al mi je bilo neugodno.Užas.Ženska je stvarno zgodna i lijepa i super izgleda i baš mi je bilo neugodno pored nje pa sam otišla što sam brže mogla.Usput sam pokisla,i bilo mi dosta svega pa sam odlučila ipak otići na sat i prepustiti se na milost i nemilost meni najomraženijoj profesorici.Naravno čim sam došla i rekla da je bus kasnio odmah mi je rekla da sjednem u prvu klupu i da odogovaram.Ja sam se izmotavala na sve moguće i nemoguće načine i smilovala mi se.Pa vidjela je da je skoro cijeli razred pobjegao,pa ju je valjda impresioniralo što ja nisam.Ma tko će ga znati,ne zanima me,to je prošlo.Onda dođe drugi sat i tu dobijem 2,ali 2 iz predmeta koji sam učila i tu se sama sebi srozam u očima najniže moguće.Sada se već počinjem pitati kako ću ja upasti na fax,pa onda kad se sjetim cijele moje pametne rodbine i svi su oni naravno imali bolje ocjene od mene i bila sam jako ljuta na sebe.Tješi me pomisao da ocjena nije mjerilo znanja, a ionako nije neka bitna ocjena i taj mi predmet sigurno neće trebati na fax-u,ali ne znam mene je živciralo vrlo.Pogotovo profesorica.Kao upotrijebila sam riječ spektar u smislu široki spektar misli,ali ona je rekla da ta riječ nije hrvatska i da smislim neku hrvatsku.Meni naravno nije padalo ništa na pamet pa je onda i ona zaključila da nema hrv. riječi za tu riječ pa je rekla da sam možda bolje trebala upotrijebiti široka lepeza misli i slične gluposti.Ma pitam se tko bi još rekao Sunčeva lepeza,a ne Sunčev spektar???!!!!Ok,možda malo pretjerujem,ali zbilja mi je spuštala ocjenu na banalinim stvarima.Onda nakon škole odem do bratića,kažem mu nešto što nisam smjela jer on to nije znao,ali ja naravno nisam znala da on ne zna,tj. da to treba biti tajna.Onda idem na bus,pa mi pukne zibzar na jakni,pa dobro kisnem i smrzavam se i idem dalje,onda mi puke torba pa mi popadaju sve knjige i ublatnjave se,dobro pokupim i idem dalje.Uđem u bus i sjednem sama na na kraj jer mi se zbilja nije dalo komunicirati s nikime,onda dođu frendice pa me gjnave šta mi je i slično.Ne znam zašto je ljudima teško pustiti druge na miru kad im to treba?!Al dobro.Dođem kući,tata naravno odmah komentira kako treba ovo-ono,a ja mu kratko odgovorim i zatvorim se u sobu i primim se knjige i ne puštam je jako dugo.Naravno,nije bilo previše koristi jer sam cijelo vrijeme razmišljala o sebi,o okolini,uspoređivlaa sebe i jednu osobu i skontala koliko bih zapravo ja trebala sebe promijeniti, tj. kako malo toga trenutno ima da je dobro u mome životu i za neke stvari sam si sama kriva i onda navučem još tisuću crnih misli.Ali ne mogu se danas suočiti s mojim demonima,to je nešto što me od prije muči,ali ne danas,dosta mi je svega,svih sitnih gluposti koje se nakupljaju i talože i stvaraju ogromnu deponiju negativizma i pesimizma u meni.
Zapravo,danas se ništa strašno nije desilo,ali sitnice koje su bile prisutne povukle su ono što već dugo stoji u dubini.Sada je to isplivalo na površinu.Valjda je trenutak da se suočim sa svime time,ili da pustim da izbljedi....

kako je super biti voljen i voljeti i bti ovako sretan kao sto sam trenutno ja.ma nemam sta da vam pišem,neću u detalje,osim što je danas lijep i vjetrovit dan.

Volim vjetar.Volim kada zbilja jako duva i kada prolazi kroz mene.Na neki način imam osjećaj da odnosi,odnosi sve ono loše i negativno što se nataložilo u mome tijelu i umu...Odnosi negdje visoko i daleko,prevrće,kida,uništava...Ali jednom vjetra više neće biti.Sve što je ponio sa sobom bacit će u neki kutak i to će tamo ostati....i čekati...Zna,da ćemo se jednoga dana opet sresti,a onda više neće biti odgađanja već ćemo se morati suočiti...Pa zašto onda ne sada?Možda nije trenutak,možda će drugi susret u meni probuditi više snage i volje da se suočim sa time,a možda i neće...Možda ću tada biti slaba,možda će to označiti kraj...nije me briga,samo neka ode,samo neka vjetar odnese,neka nije tu...još malo vremena bez svega toga...a kada vjetar prestane možda sve nestane,samo možda više ničega neće biti...

Ljudi često znaju izgubiti osjećaj za realnost.To je ono kada vidiš nešto i znaš da ti je nedostižno zbog onih ili ovih razloga,ali svejedno se nadaš da će se svemir preokrenuti i da će se nešto neočekivano dogoditi i da će tada to onda biti itekako dostižno.Trudim se ograditi od takvog razmišljanja što više mogu,ali ta moja "ograda" je dosta niska s obzirom na ovu realnost koju osjećam na koži.Nisam vjernik,ali čini se da imam jako veliku vjeru što se tiče onoga do čega mi je stalo.Ne znam da li je to dobro.Naravno,vjera i upornost može značiti uspjeh,ali i ne mora.A što je više vjere i što mi je više do nečega stalo to će biti veće razočaranje ako se to ne ostvari.Znam da to najviše ovisi o meni,ali ja ne mogu na sve utjecati,nemam takvu moć i dogodit će se neke nepredvidive stvari a i one predvidive koje će biti sigurno teže od očekivanog i onda bi se trebala ta vjera pokazati kao prolaz koji će me izbaviti iz teških sitacija.A što ako dođu trenutci kada vjera pomalo izbljedi,samo na trenutak?Onda sve dosadašnje može otići kvragu,izgoriti u sekundi,nestati poput zvijezde.Cijelo ovo vrijeme svjesna sam da sam u vrlo nepovoljnom položaju u cijeloj situaciji i da me takva situacija čeka još neko poduže vrijeme i nekako činilo mi se da se dobro nosim s time,ali danas me je na trenutak obuhvatio neki čudan osjećaj,samo na trenutak činilo se kao da je izlaz tamo daleko i ako se jako potrudim i potrčim mogu ga dostići,ali tijelo me nije slušalo,kao da se odvojilo od uma i bilo mu je svejedno.Nije to bilo dvouljenje ili sumnja u svoje osjećaje.To je bio osjećaj frustracije i tuge pomiješane s nekom čudnim optimizmom,ali i osjećajem otuđenosti od svih najdražih osoba u meni je izazvao neki bjes.Znam da nije pošteno i u meni se pojavila želja da sve to promjenim na bilo koji način,pa makar bio i najgori mogući samo da se udaljim od svega toga jer nije fer,a ja mrzim kada nešto nije fer.Ali tko me to pita?Nitko.Trenutno nemam prava da se pobunim protiv više sile,mislim imam,ali ne bi donjelo nikakog napretka,samo krivi put i upadanje u dublje stanje udaljavanje od svih i svega.Često mi na pamet padne misao da se za najplemenitije ciljeve treba najviše žrtvovati i da tek tada se vidi sama plemenitost tog cilja,ali pitanje je na koji način podnjeti žrtvu?Je li ovo pravi način?Ne znam,ali zasada je jedini.

Je li vam poznat onaj osjećaj kada hodate ulicom,nije bitno kuda bitno da niste u poznatom okruženju već ste tjelesno odsutni od stvarnosti,ali um vam je duboko ukorjenjen u samu srž postojanja i svjesti?Hodam,brzim koracima totalno zamišljena i ne želim čuti njihove riječi i povike sa strane ovoga puta,ali negdje u daljini oni ipak dopiru do mene.Ja uništavam svaki zvuk koji registia moj mozak i ne dopuštam mu da dođe do moje dubine.Probijam se kroz svu tu masu,želim hodati sama,ali to nije ostvarivo jer ih je previše oko mene,pokušavaju me uhvatiti za ruku i čvrsto stisnuti,naglo me povući i okrenuti na neku drugu stranu,na neke druge poglede,zbuniti,upiti sve ono što se u meni samo po sebi nazire,ali ja se ne dam,držim ruke u džepovima,trudim se biti nedodirljiva za njih,oni ne shvaćaju da ja ovoga puta moram ići sama...Moram sama doći do onga što me čeka u meni samoj,ja znam odgovor,ali ga nisam voljna još prihvatiti.Moje rješenje se kosi sa svim njihovim pokušajima prodiranja ispod nevidljivih granica,neću prihvatiti ta pravila koja ne razumijem,pravila koja poništavaju sve ono što ja osjećam,neće mi oduzeti ono iskreno i nevino u meni.Neću se pokoriti tim krutim pravilima izmišljenim od ljudi koji mogu vidjeti samo ono što im se samo nudi,a nisu sposobni da učine više od toga,da sami spoznaju ono što se ispod svega toga krije,oni su kukavice,ja nisam niti ću biti jedna od njih.Ja sam spoznala,ja ću nakon svega ovoga doći do prave vrijednosti.Daleka je,zamotana raznim slojevima ljudskog osuđivanja I predrasuda,ali proći ću sav taj kaos i gužvu i utonuti u potpunu slobodu...

Dan.
Što je jedan dan?Da li je to dređeni vremenski preiod koji traje 24 sata,1440 minuta,86400 sekundi,vijeme potrebno da se Zemlja okrene oko svoje osi ili nešto više?Dan je relano gledajući neprocjenjiv i vrlo relativan pojam.Koliko zapravo dan traje?Hm,ovisi o načinu na koji ga provedemo i o načinu na koji ga doživljavamo.Ponekad,možda i prečesto mi se čini da su ta 24 sata zapravo vrlo mizerna jer za to kratko vrijeme ne stignem napraviti sve što bih trebala i što bih htjela pa uvijek ostaje ono odricanje nečega.Ako pogledam ove zimske dane,sve se svodi na neki kontinuitet,dan za danom je uglavno sličan prethodnom s ponekim malim ostupanjem.Nekada bi me to vrlo deprimiralo,ali sada ne.Smatram da je organizacija moćna stvar,pomoću nje je moguće postići i taj 25 sat koji nam je ponekad toliko potreban no koliko se zapravo držimo organizacije i onih strogih planova?Znam po sebi da to nekada vrlo dosadi,pa jedan dan nastane odstupanje,dan prođe,a da nismo obavili ono što smo trebali,onda dođe drugi i možda ćemo pod utjecajem grižnje savjesti nadoknaditi ono propušteno,a možda će i ovaj dan proći kao prethodni i onda nastane gomilanje svega onoga što se nije stiglo,što se događalo...Onda naravno izmislimo tonu razloga i opravdanja kako bi namirili svoju savjest,ali kada nas sustigne sve ono vrijeme koje je na neki način "uzalud" potrošeno nađemo se u klopci i trci s vremenom.Zapravo smo si taj kaos sami stvorili jer kontinuiranim radom sve se stigne,no tko može tako raditi?Kome nije potreban mali odmor,jedan dan odstupanja od svega toga?Ja osobno ne poznajem takvu osobu.Glup je onaj osjećaj kada navečer legneš u krevet i osvrneš se na današnji dan i shvatiš da je uzaludno prošao,a sutra te čeka još puno toga.Vrijeme je zapravo jedna varka koju sami sebi stvaramo.Ponekad mi vrijeme prolazi tako dugo,kada čekam nešto ili nekog,kada čitam neku dosadnu knjigu i u još puno različitih situacija.A opet,ponekad mi to vrijeme tako prokleto brzo prolazi i učinila bih sve moguće i nemoguće kada bih našla način da ga malo usporim.Nažalost mi ne upravljamo vremenom već ono upravlja nama.

Lako je govoriti kada se radi o tuđem životu.Danas sam to imala prilike uživo vidjetu.Nisam nikada mislila da je ta osoba ista takva.Što više vremena prolazi,shvaćam da je i ona ista takva.Ima jedna žena,mama od mog najboljeg prijatelja koju ona ne voli previše,tj. ne voli ju i uvijek kritizira šta god da ta žena napravi.Ni ja se ne slažem s mnogim stvarima koja ta žena radi svome sinu,pa sam se slagala s njom što se tiče toga.Ali sada,kako je vrijeme prošlo shvaćam da sve one stvari koje ona nije odobravala što je ta žena radila svom sinu,ona sada radi meni.Iako mislim da to radi nesvjesno,a možda čak i svjesno,iako se ja više volim zavaravati da je nesvjesno,ne odobravam takav pristup prema drugima i općenito nisam za takve međuljudske odnose u kojima svatko misli svoje i nema mogućnosti nekog razgovora i kompromisa već postoje neke nevidljive granice koje su označene.Ne volim to.Niti volim ograničavanje.U svakom pogledu životnog aspekta se slažemo,a onda se dogodi nešto što nije po "planu i programu" osmišljenom za mene i odjednom sav taj sklad nestaje i unosi se totalni nemir.Meni je normalno da se onda o tome porazgovara,svatko iznese svoju stranu i nađe se neki kompromis,pokuša se razumjeti jedno drugog.Ali ne,to očito ne može tako funkcionirati s nekim osobama i to je nešto što me vrlo frustrira.Danas je ona govorila protiv jedne vrste ponmašanja prema drugima,ograničavanja i govorila je da ljudi takvim postupcima samo odguravaju i odbijaju druge ljude od sebe i da se time ništa ne postiže i da je to pogrešno.Voljela bih da je onda uistinu i čula težinu svojih riječi jer upravo sve to ona meni radi.Trebalo mi je vremena da se pomirim s time što je,ne mogu reći da razumijem takvo ponašanje i te stavove,ali na neki način poštujem to iako mi to zadaje dosta problema,to ne mogu promijeniti.Nisam osoba koja misli da postoje problemi bez rješenja,ali ovaj stvarno nema.Birati ili jedno ili drugo,jer spojiti nespojivo je nemoguće.Ne želim i ja jednoga dana postati kao ona,govoriti jedno i ne primjetiti da radim upravo suprotno.Nadam se da se takvo što meni neće dogoditi.
"Govoriti istinu,to može koristiti onome kome se govori,ali je štetno za one koji je govor,jer time navlače mržnju na sebe."
Ovaj citat me odmah asocirao na nekoga od koga ja neću reći zahtjeva istinu jer grubo zvuči,ali je očekujem.Kada razmislim,ovaj citat je jako istinit,možda zastrašujuće jako,osim u mome slučaju,tj. u slučaju onga na koga me citat asocirao.Što se mene tiče ja :
"Više volim neprijatelja koji mi u oči govori istinu,nego prijatelja koji me laže."
Nedavno sam čitala nešto o prijateljstvu i o različitim vrstama prijatelja,od onih iz djetinjstva s kojima se i danas družimo,od onih s kojima smo se nekada družili pa nismo nekoliko godina pa se opet družimo do onih koje sječemo sada.Ja imam prijatelja iz sve te tri grupe,kako su oni u tom članku grupirali.Onda sam se sjetila nekih ljudi s kojima sam može se reći odrasla i koji su mi zbilja bili jako dragi,a nisam ih vidjela već dugo niti ću ikada najvjerovatnije.Stvarno ne znam ni kako danas izgledaju,ni kakav im je život ni ništa.Jednostavno,odselili su se,putevi su se razišli i to je to.Jedino su ostale uspomene.Vjerovatno da danas sretnem nekog od nih bi mi trebalo neko vrijeme da se opet naviknem na njih kao i oni na mene jer smo se promijenili s vremenom i okolnostima.Mrzim onaj osjećaj kada nekog nisi toliko dugo vidio i onda kada se nakon par godina vidiš,onda se ponekad dogodi ono da ne znaš o čemu bi pričao,kao nema ništa novo i ništa se nije događalo,a u biti dogodilo se toiko toga i sve je novo,ali postoji taj neki osjećaj i barijera zbog koje ne znam što reći.Iako mi se nije baš jako puno puta do dogodilo,pamtim onih nekoliko puta.
Ne mogu a da se ne osvrnem na Gugin komentar.kao prvo,taj lik uvijek ima nešto pametno za reći i na neki način mu se divim,ja ne znam uvijek dati neki pametan komentar no neću sad o tome.Drago mi je da on zna :-).Što se tiče ljubavi,nije moj "vlak" otišao,ne moram čekati drugi,nisam na to mislila već mi netko vrlo nedostaje ovih dana,ali na to ću se morati naviknuti..A da ljubav dođe kada se najmanje nadaš,to mi je jako poznato,tako je i ova sadašnja ljubav došla i traje neočekivano dugo.Rekla bih sad onu uobičajnu tko zna zašto je to dobro,ali ovoga puta ja znam zašto je to dobro.I osjećaj je dobar.
Pozdravljam vas

Čudni dani,tj. čudan osjećaj je živjeti te dane.Ništa posebno se nije dogodilo,niti se treba dogoditi,ali opet postoji onaj osjećaj prisutnosti.Jučer,nakon relativno dobrog dana u školi i dana ljenjčarenja kod kuće,popodne sam otišla na neke vježbe s mamom.Njoj je bilo glupo da ide sama pošto se tek upisala a pošto ja nisam imala pametnija posla otišla ili bolje rečeno što mi se ništa pametnije nije dalo raditi sam s njom.ne tebam ni napomenuti da sam bila najmlađa,ali nije mi smetalo.Uglavnom su bili ljudi oko trideset godina.Voditeljica neka mlada i simpatična žena i kaže ona ajde i ti s nama vježbaj.Ajde dobro,mislila sam bit će lako pošto su svi stariji,ali jedva sam sve to izdržala,iako je bilo interesantno.Nakon toga nisam imala baš previše volje za nešto raditi,a i bilo je kasno pa sam zaspala.Današnji dan je bio tako-tako.Prvo je u školi bio katastrofalan,pogotovo kada ideš s nekim priglupim i vrlo zlobnim ljudima u razred koji jedva čekaju da nekoga pokopaju.Nisam bila ja žrtva,ali mrzim i kada to nekome drugome rade.Onda je veliki odmor prošao čudno,u razglabanju prolaznosti života s profesorom iz latinskog.Mislila sam da nikada to neću reći,ali fali mi taj predmet iako ga nikada nisam baš nešto pretjerano znala niti sam imala pet,ali svejedno mi se sviđao.Kažu ocjena nije mjerilo znanja he,he,tko zna,nije uvijek.Nakon škole bio je super topao dan pa sam ranije otišla kući i onda na jedno staro mjesto jerzaboravila sam ključ pa mi je ionako pristup u kuću bio otežan,a nije mi se dalo izvoditi egzibicije,pa sam svratila tamo.na tom mjestu sam provodila dosta vremena,prije,a sada rijetko.Čini se da je počeo onaj hladni život kada uglavnom monotono provodim dane,dok me to ne baci u neku depru pa se onda trgnem i promijenim nešto.Onda dok sam dolazila kući sretnem jednog frenda pa smo otišli do mene.Nakon što je on otišao,trebalo je kao nešto i učiti,ali zvala me neka žena da dođem po paket.Kao da je znala da mi baš to treba,neki izgovor.Otišla sam po paket i onda prošetala malo po ovom mjestu i po ovim ulicama.Bilo je tako tiho.Mjesec je van i zvijezde se naziru ispod oblaka i čuje se zvuk aviona kako leti.Volim taj zvuk,možda sam to već spomenula.Kao što rekoh bila je takva tišina i takva pustoš,još je samo falila ona trava da se kotrlja kao u vesternima.zbilja je izgledalo nekako otužno.Takvo stanje se polako počelo podvlačiti i meni pod kožu i nije da mi je godilo,ali imala sam nekih stvari o kojima se dalo razmisliti pa sam nastavila dalje tim ulicama i pustila da se takvo stanje uvuče potpuno u mene.Čudan osjećaj,gotovo ga mogu osjetit kao nešto stvarno.Onda sam vidjela lijep prizor i osmjehnila se.Pala mi je na um ona misao kako čovjeku jako malo treba da bi bio sretan a često mu baš to malo nedostaje.Nisam nesretnatek toliko da se ne bi krivo shvatilo.Samo sam se prepustila ajmo reći ugođaju.Možda se malo rastužila,ali to je zbog nedostatka voljene osobe,a i nekih nepravdi na koje ne mogu utjecati a one utječu na mene.Onda sam se okrenula i otišla kući.Nisam htjela da se stvarno neka depresija uvuče u mene,jer se poučena onim od nedjelje navečer ne želim opet nositi s time.Nije vrijeme za to,sada,a mislim da takvo vrijeme neće jedno duže vrijeme doći,barem ću se ja potruditi da tako bude.Zbog mene same a i zbog drugih.

"Stvarni život za većinu ljudi je vječni kompromis između idealnog i mogućeg."

Razlog za nastajanje ovog bloga.E ovako,imala sam ja do sada 4 bloga,ovo je četrvti.Iskreno,prvog se ni ne sjećam šta sam pisala,neka svoja razmišljanja i događaje uglavnom,nekima se sviđao,ali sam ga uništila iz ne znam kojeg razloga.Drugi blog je bio sličan prvome,ali također sam ga uništila jer je njega otkrio netko i onda mi je bilo nezamislivo da ga ta osoba čita.Tako sam izbrisala i taj blog.Treći blog koji sam napravila mi je bio i najdraži,ali sam ga u tenutku neke svoje sopstvene frustracije,a ne zbog pomanjka inspiracije uništila.Sada mi je žao zbog toga,ali dobro.I onda je nastao ovaj četvrti kao pokušaj vraćanja na ono staro.Naravno,to nije moguće.Zapitala sam se zapravo čemu sve ovo?Iskreno:kada mi je najviše trebalo nešto poput bloga,ja uopće nisam znala da postoji.Sada,želim ga pisati jer želim vidjeti s vremenom što će se dogoditi,smijati se za par godina nekim svojim rečenicama,postidjeti se nekog glupog i djetinjeg razmišljanja,a najviše ga želim pisati kada odem jer znam da će mi se život promijeniti i onda ću htjeti ga usporediti sa prijašnjim.To bi bili neki razlozi.
Jučer navečer,osjetila sam nešto što nisam jako dugo.Inače nisam osoba koja je zagovornik pesimističnih razmišljanja i pesimističnog pogleda na određene događajeljude,pojave.Ali,uvijek ima to ali,naravno da se i to nalazi u meni.Nekada je to bilo jako izraženo,a danas je puno manje iak ose s vremena na vreme ponovno pojavi.Kao sinoć.U tih sat vremena cijeli moj život mi je proletio pred očima i nakon toga nisam osjećala ne ko zadovoljstvo niti sreću već sam se sjetila nečega što već godinama čuči u meni i nagriza me.Tko bih rekoa da 60 minuta traje tako odvratno dugo?!To si dugo nisam htjela priznati,ali kada se objektivno pogleda stvarnost je takva htjela ja to ili ne.Ili je možda stvar samog gledišta na to?Ne znam,ali jučer mi je bilo stvarno loše zbog svega toga i napravila sam nešto što sam rekla da više neću učiniti.Jutros sam se probudila i prvo što sam vidjela je to.Nisam osjećala neku jako veliku grižnju savjesti,događalo se to i prije,jutros sam umjesto glupog kajanja I traženja razloga zašto sam to učinila iako je razlog uvijek isti, odlučila pronaći razlog zbog kojeg to više neću ponoviti.I odmah sam ga našla.Taj dio mog života je gotov,jednom zauvijek.Da se vratim na sadašnost,koja usput, ne bi bila ovakava da nije bilo prošlosti he,he.Da.No o tome neki drugi put.
Još bih samo dodala komentar za loverose:”Res,non verba!”Mislim da ne bih trebala ništa više reći.

Neću vas zamarati svojim nebulozama i trudit ću se da vas jos manje zamaram svojim problemima, jer znam da bi mnogi mogli reći kako moji problemi u usporedbi s drugim nisu ništa, no svatko ima svoje. Ne trebaju mi komentari tipa: “Ma drž’ se biće bolje”, jer iskreno od takvih mi neće biti. Naravno da trebam biti zahvalna na svakoj riječi podrške, ali kad tražim podršku i utjehu želim da bude stvarna, da je osjetim.A što se tiče mojih komentara,iskreno ne da mi se komentirati jer neki su već rekli ono što ja mislim reći na post,a opet ne da mi se razglabati i iznositi svoje mišljenje ,neki će se naljutiti,nekima će biti drago,ali meni se trenutno ništa od toga ne da,tako da jedno vrijeme šutnja.
Kao što rekoh,neću vas zamarati svojim problemima.Nisam pisala nekoliko dana jer mi se nije dalo,nisam imala ništa interesantno iako ne kažem da imam sada,ali nastupilo je neko vrijeme neinspiracije i tako.
Čini mi se da je danas za mene počela ona prava jesenska zima.Ujutro je bila tolika magla,ne vidim ništa pred sobom pa sam se već ponadala da sam zakasnila na bus,kad ono puno ipak ima ljudi,ali bus je kasnio.Čekala sam ga jedno desetak minuta i taman kad sam krenula kući onda je došao.Čini se da moram i danas biti u školi,iako ni to nije tako loše.Ne smatram školu za nužno zlo.Pogotovo ne kada sam shvatila da mi je ona jedini mogući izlaz iz ovog mjesta i odlazak negdje drugdje u malo drugačiji život.To sam vrlo rano shvatila.Još neko vrijeme živim ovdje,a onda odoh.Brzo će to proći,brže nego što mislim.Veselim se tome.Ne samo zato što više neću živjeti ovdje s roditeljima,nedostajat će oni meni i vraćat ću se ja ovdje,ali želim početi nešto novo,drugačije i izpočetka,a tada ću imati prilike za to.
Neću sad više ništa pisati,ovo je tek toliko da se zna da sam živa,ako nekoga interesuje.Pozdrav

Heh.
Čudan dan.
Nisam sigurna ni da li imam zapravo što za reći?
Milijun osjećaja i razmišljanja su prostrujali mojim tijelom i glavom.Neopisiv osjećaj.I na kraju svega toga,umjesto da se osjećam ispunjenom,ja sam se osjetila praznom i samom.Otvoriš oči i još jednom sagledaš sve to i moram priznati drugačije vidim.Ne bih rekla da je sad to nešto jasnije i bolje,nije već je drugačije.
Najgore je to što me podsjetilo na prošlost.Neće se ponoviti.Neću dopustiti da se ponovi.
Čovjek na trenutak vrlo lako zaboravi koliko je zapravo ovaj svijet nepravedan i da je ono što se čini dostupno zapravo nije dostupno.
Ali zato tu postoje neki nametnuti zakoni koji jako lako i jako grubo podsjete čovjeka na ono što je zaboravio.A svako podsjećanje nekako mi se čini sve gore.
Ne znam više što je ispravno,a što nije ispravno?!Mislila sam da ne griješim,ali ako ćemo iskreno danas mi se na trenutak javio tračak sumnje...
Ma zapravo nemam ništa reći za danas.Današnji dan je ispao nezaboravan i na neki način tragičan.
Ignorirajte ovaj post.
Laku noć

Znate li kako je gorak osjećaj stvarnosti?Užasavala sam se mogućnosti da se pakao koji sam nekada proživjela vrati.Nadala sam se da je taj osjećaj zauvijek prošao i izgorio.Ali nije.Vratio se.I to ne na jedan trenutak,ne,čini se da ostaje.Ovaj puta je drugačije nego što je nekada bilo.Ovaj puta želje i volje za preživljavanjem i izdizanjem iznad svega toga ima u nedodirljivim granicama,ali snage ponestaje svakim danom sve manje.
Trag polako nestaje...

Znam,ovaj post se nimalo ne slaže s onim ispod.Svjesna sam toga.Ozbiljno sam mislila da neću više pisati jer što više pišam sve sam dalje od onoga što želim napisati i sve sam dalje od stvarnosti i onda dođe trenutak kada mi se jednostavno sopstvene riječi učine toliko odvratnim da bih najradije si polomila sve prste pa da ne mogu više ništa napisati.Nekako se sve pogrešno interpretira i nisu krivi drugi koji ovo čitaju već sam ja kriva,preuzimam potpunu odgovornost jer sve ispadne baš onako kako ne želim da ispadne ali to su moje riječi.»Oj,budi svoj!»To mi je sada palo napamet.Prije nekoliko dana sam to imala za ocjenu napamet naučiti.U osnovnoj sam često išla na lidrano i uglavnom sam bila zadužena za recitiranje što mrizm jer ne znam ja to dobro izvesti,uhvati me prevelika trema,a onda sam zadnje godine išla u dramskoj sekciji i stigla dalje nego inače.To mi se svidjelo.Lakše je glumiti nekog drugog nego citirati.I šta ću sad s blogom?Pa ništa kao po običaju.Neću ga brisati jer sam to već nekoliko puta učinila i ništa bolje nije bilo.Ne znam zašto to ljudi misle?Ili zašto misle ako se ponovno rode da će biti bolje?Najvjerojatnije neće.Danas mi je cijeli dan bio nekako kisel,za razliku od jučerašnjeg.Jučer je bilo super,em sam prijepodne bila s osobom koju volim,em je u školi bilo super,em sam navečer osvojila besplatnu vožnju na twisteru,i dobro zbog toga trčala na bus,ali ni to nije bilo loše.Sve u svemu interesantan dan.Dok danas je glupo počeo dan i onda još dobijem justusove poruke u kojima se on šali,ali nije izgledalo da se šali i nije prvi put da se tako «šali» pa mi je već to dojadilo i bila sam ljuta na njega jer mi ništa ne vjeruje,a ja sam zbog njega bila spremna odreći se nečga što mi jaaaako puno znači.Ali dobro,ne ljutim se više,samo sam malo,malo više relanija.Treba se spustiti na zemlju i ne nagliti s odlukama jer možda se jednog dana osvrnem unazad i vidim da se prošlost ponovila i da zapravo ništa nisam naučila na prijašnjim pogreškama.Ne bi to bilo dobro.
Postoje ljudi koji idu linijom većeg i ljudi koji idu linijom manjeg otpora.Pitam se u koju skupinu ja spadam?Kada pogledam dosadašnje odluke u mome životu,one jednostavne i koje se baš i ne odražavaju previše na moju budućnost su linije manjeg otpora,a one velikoe odluke idu linijom većeg otpora.Kad nešto želim onda ne pitam šta košta već žrtvujem maksimalno koliko mogu.Ali nije to baš toliko dobro.Ne znam.Što se više trudim da postignem teže ciljeve to imam veće šanse za razočaranje a ne za uspjeh,jer poslije više truda događa se veće razočaranje.To je logično.To je pogubno.
Dok sam pisala ovaj post došao mi je jedan prijatelj.Zapravo jedini kojeg imam u ovome mjestu.Ne nzma,možda sam se ja ili on u zadnjih mjesec dana vrlo promijenili.Više ne znamo naći zajednjčki jezik.Jako dugo se poznajemo,još od malena i uvijek nam je bilo super zajedno a sada u zadnje vrijeme ne znamo o čemu bi pričali pa se sve svede na neko glupo kukanje o nekim maltene nepostojećim problemima i životnim zakonima koji su nepromijenjivi i vječni i totalno jednostavni.Nije sad da je netko od nas dvoje ubediran pa da se međusobno tješimo već više jedno drugo živciramo jer nam se ne da slušati tako tmurne razgovore o stvarima koje nas zapravo ne muče već se eto tako priča tek toliko da bi se pričalo.Glupa mi je ta situacija,ali večeras je bilo drugačije.Valjda je prošlo,pa se sve vratilo na staro.
Sjetila sam se jednog događaja kada sam imala nekih 7-8 godina.Taj prijatelj i ja smo se vijali u jednoj dvorani iuletili smo u wc i zatvorili vrata za sobom.Pogreška.Vrata su se zatvorila,a kvake nije bilo tako da nismo mogli izaći van.On se odmah rasplakao i sjeo i molio Boga da nas spasi.Ja nisam plakala i nisam molila Boga jer ne vjerujem u teološkog Boga,ai očito je on bio veći paničar od mene.Ja sam odmjeravala visinu prozora i način na koji da se popnemo do njega.Na kraju smo se nakon nekih sat vremena uspjeli izvući.Mislim da smo se nakon toga počeli njaviše družiti jer u tim trenutcima kada smo bili zaglavljeni unutra imali smo samo jedno drugo i tada smo se najviše i upoznali.Tko zna,da nije bilo toga možda se ne bi ni družili kao što se danas družimo.
Zamislite sljedeću situaciju:osuđeni ste za zločin koji niste počinili ali vam ne gine 10 godina zatvora i nemate nikakve šanse da se izvučete prije.Imate dvije solucije.Jedna je da odete u zatvor i odgulite tih 10 godina a druga je da odete i nikada više se ne vratite,ali ne ono da se rastanete sa svojim voljenima,da pokupite novac i stvari i da se jednog dana vratite.Ne tako nego recimo da odamh,nakon što ste pročitali ove rečenice morate se ustati i nestati iz ovog dijela zemlje i nikada više se ne vratiti,ne čuti ili pisati nekome koga poznajete,jednostavno završiti život kakav ste do sada živjeli i nikada ne saznati što se dogodilo onima koje sada volite.Jedini način da se vratite u prošli život je u vašim mislima.Da li bi ste to mogli?Koju bi soluciju izabrali?Deset godina preživljavanju u zatvoru zbog nečeg što nisi kriv i zaustaviti svoj život na deset godina,ili otići negdje drugdje bez ikakve mogućnosti da se vratite onome i onima što je nekad bilo?
Sada sam se sjetila osjećaja straha!
Jednom sam,bila u situaciji kada me je bilo vrlo strah i imala sam dvije solucije:pobjeći ili ostati.Pobjeći,ili ostati,pobjeći ili ostati samo mi se to vrtilo po glavi?Odlučila sam ostati i nadvladati strah.Sjetila sam se one suoči se sa strahom.Suočila sam se i dogodio se sukob koji je na meni ostavio neizbrisiv trag ljudske pogreške.Mrzim tu činjenicu,ali isto koliko me asocira na loše toliko me asocira i na dobro jer je to loše povuklo i nešto dobro.Trebalo mi je 3 godine agonije i samooptuživanja da pronađem nešto dobro u tom jednom tenutku koji me je obilježio.Iako sam mislila da nikada neću,pronašla sam jednu pozitivnu stvar.I da li sam trebala onda pobjeći?Pune tri godine sam mislila da sam trebala,ali sada shvaćam da nisam.Suočiti se sa strahom ipak je bio dobar izbor,iako ne i najbolji,ali to poglavlje još nije završeno tako da tko zna što će se još izroditi iz toga.
Drugi događaj vezan uz strah je bio prvi put kada sam osjetila strah od ljudi.Inače ne bojim se ljudi,niti visine,niti životinja.Ne kažem da sam neutrašiva,ali neki ogroman strah još nisam upoznala u sebi iako to ne znači da on ne postoji.Taj strah od ljudi dogodio se prošlo ljeto jedne večeri na moru.Bila sam na nekoj fešti i upoznala razne ljude.Među njima i jednog dečka koji je bio nekoliko godina stariji od mene.On me je počeo vrlo gnjaviti,a meni uopće nije bio inteesantan pogotovo ne u onakvom smislu kakvom je on mislio.Nakon prvih par rečenica što smo izmjenili htjela sam otići jer sam shvatila kakv je ali kad sam ga pozdravila i krenula da odem uhvatio me je za ruku i rekao da ja ne idem nikud.Pogledala sam ga i bila sam svjesna da ozbiljno misli i da sam mu se ne mogu oduprijeti jer me je jako čvrsto uhvatio.U to trenutku sam osjetila vrlo veliki strah jer sam znala da sam nemoćna da utječem na njega.Mozak mi je ubrzano radio i počela sam se izmotavati na neke glupe izgovore samo da odem,pogotovo da odem među ljude.On me je i dalje držao i kao da nije previše slušao šta govorim.Automatski mi se javila želja da se otrgnem i da pobjegnem,ali sam se morala pouzdati u svoje umijeće govorenja gluposti i nagovaranja drugih da učine onako kako želim.Na kraju je ipak popustio kada sam mu rekla da samo žlim da mi pusti ruk da ga mogu zagrliti,a onda kad me je pustio onda sam iste sekunde okrenula se i zbrisala što sam brže mogla.

«Hrabrost se rađa u mozgu,ali je srce održava.»
«Pobjeda nad strahom je početak mudrosti.»
«Kao što je ljubav prema životu zapravo samo strah od smrti,tako i društvenost ljudi zapravo nije direktna,ona se,naime,ne osniva na ljubavi prema društvu,nego na strahu od usamljenosti.»

Da li se ikada javilo pitanje u vama : zašto sam morao biti toliko svoj?
Uvijek se govori da budemo svoji.Slažem se s time,ali u meni se ipak to pitanje rodilo.Situacija je sljedeća:
Imate klinku od 14 godina,pametnu,ali frustiranu okolinom koja ju okružuje i željnu bježanja iz ove okoline.Upozna osobu koja nije odavdje,osoba sklona laganju i muljanju,a da drugi to ne prokuže,a pogotovo ne klinka od 14 godina bez ikakvog iskustva.Naravno osobe iz okoline joj savjetuju da se kloni onoga kome nije odrasla,ali očito si vrlo glup i samouvjeren kada imaš 14 godina,barem sam ja bila pa nisam slušala druge već se petljala tamo gdje ne treba.Govorili su mi da ga se klonim,ali do mene nije dopiralo ono što su govoili.Nakon nekog vremena skontala sam u što sam se uvalila,no izlazak iz svega toga je tražio neku zrelost i ozbiljnost i pogotovo priznanje samoj sebi da nisam bila u pravu i vraćanje među stvarnost podvijena repa,tražilo je odgovornost,a ja ništa od tog navedenog nisam bila spremna dati.To je u ondašnje vrijeme bilo tipično za mene.Bila sam naivna i povjerovala pogrešnoj osobi,svojeglava i nikada dovoljno strpljiva da saslušam što će drugi reći već sam mislila da sama mogu vladati situacijom.Iako sam željela izaći iz svega toga,čekala sam da vrijeme prođe i skupljala hrabrost,a vrijeme je sve brže prolazilo,ja sam zapadala sve dublje u nemoć da se oduprem iluziji koju sam si stvorila i onda sam odjednom osjetila stvarnost kako me je čvrsto zgrabila za ruke i snažno bacila na zemlju.Bila sam poražena i izdana.Suočena sa svim onim što nisam htjela vidjeti do tada.To je bio uzrok za daljnje dvije do tri godine koje sam provela tragajući sebe,tragajući život i smrt,boeći se između dva svijeta,odustajanju od svega,potpunoj nevjerici ljudima i samoj sebi,razočaranju u svijet,ali najviše u samu sebe.Tri godine kaosa koji me je vodio na putove užasa i boli da bi na kraju dove na kraj puta – do same sebe.Danas kada pogledam,shvaćam da se to moralo dogoditi.Ja sam onda bila premlada i prenaivna iako u ono vrijeme to sebi ne bih nikada priznala nisam bila u pravu.Trebala sam poslušati druge,ali nisam.Da sam ih poslušala bilo bi mi mnogo lakše,ali nešto takvo se trebalo dogoditi kad-tad u mome životu,pa mi je drago da se dogodilo onda,na pagu mog života.Onda sam skupila snagu da se ponovno ustanem i da ponovno izgradim sebe jer taj događaj i grubo suočavanje sa stvarnim svijetom i sa sobom me je pomijenilo u potpunosti.
Nakon dvije godine dogodila se slična situacija.U mom životu pojavila se osoba koju su svi drugi smatrali pogrešnom za mene,svi,osim mene.Kada sam ju upoznala tih dana sam mnogo razmišljala o prošlosti,pribojavala se da opet ne griješim,da mi se opet tako šta ne dogodi jer ne znam da li bih smogla hrabrosti da se podignem i kolika bi šteta ostala nakon toga.Ipak su rane bile svježe.Bila sam rastrgana između savjeta okoline koja se u prvom slučaju pokazala kao pravi izbor i mog sopstvenog mišljenja i izbora koji se pokazao kao kobna pogreška.Nisam bila sigurna u sebe i htjela sam pobjeći od svega toga, previše je podsjećalo na prošlost koju sam htjela zaboraviti.Ali zapravo nisam imala kuda pobjeći jer sam konačnu odluku ipak donijela ja.I bila je ista kao i u prvoj situaciji.Nisam otišla od sebe i iako puno mudrija nego prije opet sam donjela istu odluku.Imala sam neki osjećaj da sam sada u pravu i da oni griješe i nisam htjela pustiti mogućnost da propadne zbog pogrešaka iz prošlosti.Pouzdala sam se u samu sebe,jer sam naučila puno iz one pogreške iz prošlosti i znala sam da ako možda sada pogriješim da ću to odmah prepoznati i da ću uspjeti to ispraviti.Jedino me je bio strah da se one tri godine ne ponove,ali nisu.Ovaj put sam imala dobar osjećaj i drago mi je da sam bila svoja.Da sam poslušala okolinu i dopustila da me zacrni pogreška iz prošlosti nikada ne bih doživjela ove trenutke.
Pitam se,da nisam bila toliko svoja ni u jednoj od te dvije situacije kako bi moj život danas izgledao?
Ovaj dio još nije posve završen,ali jednom prilikom ću ga završiti do kraja.
Za večeras bi to stvarno bilo sve...

trenutno obustavljam pisanje na ovom blogu.koliko dugo još ne znam.tek toliko.pozdrav svima